1. Igračke
  2. Blog

Je li to ADHD ili tipično dječje ponašanje?

  Kategorije: Odgoj, Zdravlje djeteta,
9 min.
25. Jun'26

Djeca često imaju problem s pažnjom i koncentracijom, ali kada je situacija dovoljno ozbiljna da se može razmišljati o poremećaju pažnje? Nije svako akcijsko, nestrpljivo, nemirno ili čak neodgojeno dijete automatski ADHD. Kako se ovaj poremećaj pažnje očituje, koji su znakovi upozorenja i kada treba posjetiti stručnjaka?

Centar za prevenciju i kontrolu bolesti procjenjuje da je poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, odnosno ADHD, dijagnosticiran kod svakog jedanaestog djeteta. Prema istraživanju, prvi znakovi upozorenja često se pojavljuju još prije polaska u školu - čak 40 % djece do četiri godine ima izražene probleme s pažnjom, pri čemu je ADHD poremećaj koji se najčešće dijagnosticira djeci predškolske dobi. Koji su simptomi ADHD-a i kako prepoznati ADHD kod djece?

Chlapec v izbe

Izvor fotografije: Freepik

Kako se očituje poremećaj pažnje?

Iako postoje brojna istraživanja na ovom području, nije 100 % jasno, što uzrokuje ADHD. Djeca mogu naslijediti ADHD, jer mnoga djeca i tinejdžeri s ovim poremećajem imaju roditelja ili rođaka s poremećajima ponašanja. U opasnosti su i prijevremeno rođena djeca, djeca koja su bila izložena štetnim toksinima (npr. olovu) ili djeca koja su tijekom intrauterinog razvoja bila izložena drogama. Važno je znati da ADHD nije uzrokovan lošim roditeljskim odgojem.

ADHD, odnosno poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD skraćenica dolazi iz engleskog attention deficit hyperactivity disorder) može se kod svakog djeteta očitovati drugačije. Neka djeca imaju veće poteškoće s održavanjem pažnje, druga su hiperaktivnija i ponašaju se impulzivnije. Postoje tri glavna tipa ADHD-a:

  • Hiperaktivno-impulzivni tip (ADHD-H) - osobe s ovim tipom ADHD-a često djeluju bez razmišljanja i puno se kreću. Impulzivni i hiperaktivni simptomi su izraženi, a tipična je nemirnost, trčkaranje ili skakanje u riječ. Poteškoće s pažnjom manje su dominantne.
  • Nepozorni tip (ADHD-I, nekad ADD) - osobe s ovim tipom ADHD-a imaju problem s održavanjem pažnje i lako se ometaju. Kad god tijekom dana sanjare, zaboravljaju i dezorganizirani su. Osobe s nepažljivim tipom ADHD-a su tihe i nemaju izražene manifestacije fizičke hiperaktivnosti.
  • Kombinirani tip (ADHD-C) - osobe s ovim tipom ADHD-a obično su impulzivne i hiperaktivne te imaju problem s održavanjem pažnje. Riječ je o najčešćem obliku ADHD-a, kod kojeg se istodobno pojavljuju simptomi nepažnje, impulzivnosti i hiperaktivnosti. Djeca i odrasli s ovim tipom ADHD-a imaju poteškoće s koncentracijom, sjedenjem u miru i kontroliranjem impulsa.

ADHD može zahvatiti dječake i djevojčice, ali se češće dijagnosticira dječacima, jer otkrivanje dolazi u ranijoj dobi. To je vjerojatno zato što se kod dječaka češće pojavljuje hiperaktivno-impulzivni ili kombinirani tip, koji se očituje u mlađoj dobi. Djevojčicama je, s druge strane, češće dijagnosticiran nepažljivi tip, koji se prvi put očituje tek u osnovnoj školi.

ADHD simptome možete prvi put primijetiti već kod djece predškolske dobi, tj. u dobi od 3-4 godine. Ako se ti simptomi nastave i prisutni su i prije polaska u školu, može se raditi o ADHD-u.Povećajte pozornost ako vaše dijete:

  • ne voli ili izbjegava aktivnosti koje zahtijevaju pažnju dulje od jedne ili dvije minute.
  • gubi interes i nakon nekoliko minuta bavljenja aktivnošću počinje raditi nešto drugo.
  • u usporedbi s vršnjacima puno više priča i pravi više buke.
  • penje se na predmete iako ste ga upozorili da to ne radi.
  • do četiri godine ne zna skakati na jednoj nozi.
  • gotovo uvijek je nemiran i ima potrebu stalno gurkati, tresti nogama ili se vrpoljiti na stolici.
  • upada u opasne situacije zbog nepromišljenosti.
  • prebrzo se sprijatelji s nepoznatim ljudima.
  • često je agresivno tijekom zajedničkih igara, što može završiti i opomenom ili isključenjem iz vrtića.
  • ozlijedilo se zbog prebrzog kretanja ili trčanja, kad ste mu rekli da to ne radi.

To što je vaše dijete brbljavo, pozdravlja ljude na ulici ili testira vašu strpljivost tako što se opetovano penje na konferencijski stol, još ne mora značiti da ima ADHD. No ako kod svog djeteta više puta primijetite nekoliko simptoma i imate osjećaj da nešto jednostavno nije u redu, posjetite pedijatra i prenesite mu svoje brige. Možda se radi samo o određenoj razvojnoj fazi, ali možda će biti potrebna dublja dijagnostika.

Dievčatko v krabici

Izvor fotografije: Freepik

Teška dijagnostika ADHD-a

Znakovi ADHD-a u većoj ili manjoj mjeri prisutan je kod gotovo sve djece i usko su povezani s razinom njihova razvoja. Kako onda odrediti koje dijete doista ispunjava kriterije za ADHD, a koje će, takoreći, iz toga “prerasti”? Odgovor na ovo pitanje nije uvijek jednoznačan i dijagnostika ADHD-a u dječjoj dobi zbog toga je prilično zahtjevna i dugotrajna.

Pri dijagnosticiranju ADHD-a treba razmotriti sljedeća pitanja:

  • Koliko je ekstremno ponašanje djeteta?
  • Koliko štete ili problema ovo ponašanje uzrokuje?
  • Koliko se dijete odstupa od tipičnog razvoja?
  • U kojoj mjeri ponašanje utječe na učenje?
  • U kojoj mjeri ponašanje utječe na odnose s obitelji i vršnjacima?
  • Ograničava li se sumnjivo ponašanje djeteta na određeno okruženje/doba dana ili je neprekidno?
  • Je li neprimjereno ponašanje prisutno većinu vremena?

Dijagnostika ADHD-a provodi se kroz promatranje i radi se o procesu, a ne o jednom posjetu liječniku. Liječnik se mora upoznati s cjelokupnom medicinskom i obiteljskom anamnezom, a dijete neće izbjeći ni fizički pregled, pri čemu se osobito ispituju vid i sluh kako bi se isključili drugi zdravstveni problemi koji se mogu očitovati slično kao ADHD.

U sklopu dijagnostike ADHD-a uključeni su razgovori s roditeljima i djetetom, tijekom kojih stručnjak prikuplja informacije o simptomima. Zanima ga kada se ponašanje djeteta koje bi moglo upućivati na ADHD pojavljuje, utvrđuje ima li dijete poteškoće u vrtiću ili školi, ima li teškoća s pridržavanjem dnevne rutine i slično.

Neophodan korak u dijagnostici ADHD-a su standardizirane ljestvice procjene, kojima se mjeri ozbiljnost simptoma i utvrđuje ima li dijete doista ADHD sindrom. Najčešći dijagnostički alati su ADHD Rating Scale, Connersova skala procjene ADHD-a i Vanderbiltov dijagnostički upitnik.

Ispravna dijagnostika ADHD-a zahtijeva praćenje djeteta u različitim okruženjima, tj. ne samo u ambulanti, nego i kod kuće, u školi ili tijekom igre na igralištu. Simptomi ADHD-a pojavljuju se tijekom cijelog dana pri različitim aktivnostima, pri čemu mora biti prisutno više simptoma i moraju trajati dulje od šest mjeseci.

Za bolje utvrđivanje dijagnoze, ljestvice procjene dopunjuju se i psihološkim i kognitivnim testovima, koji pomažu isključiti druge poremećaje, primjerice autizam, Touretteov sindrom, obsesivno-kompulzivni poremećaj, depresiju ili anksioznost. MRI pretraga i druge tehnike snimanja mozga nisu dio standardne procjene, ali mogu biti istraživački dodatak za razumijevanje poremećaja.

Liječenje koje ne “liječi”

Unatoč globalnoj edukaciji, mnogi ljudi misle da je ADHD bolest koja se može izliječiti poput upale bronha. Iako postoji liječenje ADHD-a, ono ne “liječi” poremećaj pažnje, ali može značajno pomoći u ublažavanju simptoma. Liječenje ADHD-a obično uključuje lijekove u kombinaciji s terapijom, a važnu ulogu ima i pravodobna dijagnostika.

Samostalno uvođenje lijekova i njihovo redovito uzimanje nije dovoljno, a iako je danas posjet psihologu još uvijek pomalo tabu, terapija ADHD-a kod iskusnog dječjeg psihologa značajno utječe na poboljšanje stanja djeteta. Mali pacijent zahvaljujući terapiji uči različite mehanizme suočavanja, koji mogu pomoći kod simptoma i ponašanja tipičnih za ADHD. Terapija je, međutim, prikladna i za roditelje, koji uče kako reagirati na ponašanje djece.

Odgoj djeteta s ADHD-om malo se razlikuje od odgoja djece bez ove dijagnoze. Prema priznatome američkom istraživačkom i obrazovnom centru Mayo Clinic, postoji pet strategija ponašanja koje pomažu roditeljima nositi se s ADHD-om kod djece:

  1. Hvalite i nagrađujte djecu za pridržavanje pravila. Djeca s ADHD-om češće očekuju kritiku nego druga djeca i također je dobivaju, što može utjecati na njihovo samopouzdanje. Upravo zato je važno češće hvaliti dobro ponašanje, pridržavanje pravila i slušanje, nego kritizirati loše ponašanje. Bit će dana kada će možda biti teško pronaći nešto dobro u ponašanju vašeg djeteta, ali to sigurno neće biti nemoguće.
  2. Dajte praktične i jasne upute ili naredbe. Kako biste privukli pažnju djeteta, uspostavite kontakt očima ili se nježno dotaknite njegove ruke ili ramena. Dajte kratke, jednostavne naredbe koje idu ravno na stvar te izbjegavajte složene zahtjeve, pitanja i više uputa istodobno.
  3. Stvorite zdrave navike. Ako vaše dijete već uzima lijekove za ADHD, pobrinite se da ih uzima redovito i prema preporuci liječnika. U zdrave navike spada i dovoljno i kvalitetno spavanje, uravnotežena i redovita prehrana puna vitamina i minerala, pridržavanje režima pijenja te aktivnost. Ove zdrave navike pomoći će djeci da se osjećaju što bolje, pridonijet će smanjenju simptoma ADHD-a i zahvaljujući njima djeca će imati svoj život malo više pod kontrolom.
  4. Uspostavite rutine za kućne zadatke i kućanske poslove. Zajedno s djecom napravite popis za provjeru onoga što je potrebno napraviti tijekom dana. Na popisu ne bi smjeli nedostajati domaći zadaci, kućanski poslovi za koje je dijete zaduženo te jutarnja i večernja higijena. Ohrabrite dijete da koristi ovaj plan. Što se tiče domaćih zadataka, prikladno je odrediti vrijeme i mjesto za rad na zadacima te vašu kontrolu, idealno 2–4 puta na sat. Uzmite u obzir i djetetovu potrebu za pauzama, primjerice za razmišljanje ili kretanje.
  5. Pomozite djetetu graditi odnose, razvijati socijalne vještine i održavati prijateljstva. Djeca su vrlo pažljiva i kada shvate da s nekim djetetom u vrtiću ili na igralištu nešto nije u redu, mogu ga izbjegavati. Pomozite svom djetetu uspostaviti i razviti barem jedno blisko prijateljstvo, preuzmite inicijativu u organiziranju zajedničke igre te zamolite odgajatelje u vrtiću i učitelje u školi da se prema tom djetetu odnose jednako. Istodobno budite dobar uzor u ponašanju i odvojite 3–5 dana u tjednu za poseban trenutak proveden s djetetom, koji će biti bez konflikata i bez ekrana.

Dijagnostika poremećaja pažnje s hiperaktivnošću u dječjoj dobi traje kao ADHD kod odraslih u približno 60 % slučajeva, no to ni izdaleka ne znači kraj svijeta. Pravodobna dijagnostika, odgovarajuće liječenje, terapija i interes roditelja za svijet djeteta s ADHD-om značajno doprinose tome da dijete u budućnosti neće imati problema s punopravnim životom i može čak biti uspješno u čemu god si zacrta.

Izvor:

Help improve this article
Je li ovaj članak koristan?